Novije je bolje :)=

Evo, ja se zaposlih.
Radim u slastičarni u centru Zagreba, stojim 8 sati dnevno, bole me noge, kralježnica mi je u fazi raspadanja od neprestanog pranja suđa, ali bit ću bogatija za 2200kn kad završi mjesec (SAMO!!).
U životu ništa novoga, fali mi inspiracije za one lijepe i zanimljive postove pa pišem jedan običan post, tek toliko da se zna da još dišem.
A ništa, sve one koji žive u Zagrebu toplo pozivam na sladoled :) a one koji nisu iz Zagreba pozivam da skoknu na autobus pa tek onda na sladoled :) :)
I molite Boga za mene, da mi što prije prođe ovih mjesec dana pa da se vratim pisanju lijepih postova, uživanju i ostalom što me veseli... Na kraju krajeva, praznici su, svi žele uživati!
:)=

Ne znam kako bih ga opisala riječima. Kad bi me netko zamolio da ga opišem u tri riječi ne znam koje bih izabrala. DOBAR, u svakom slučaju. Zato što jednostvano dobar. U pravom smislu te riječi, nemam tu što objašnjavati i argumentirati. Taklav je, dobar. EMOTIVAN također. Neke ga stvari doista pogađaju. To je i ljudski, na kraju krajeva, samo što neki nisu dovoljno hrabri pokazati kad ih nešto zaboli. Možda se samo POKUŠAVA SVIDJETI DRUGIMA, i to svima. A to je nemoguće. Uvijek su tu oni koji jednostavno moraju upirati prstom i promatrati s mržnjom. I to je ljudski.

Kad bi me netko pitao kako sam se osjećala kada sam ga upoznala ne bih znala odgovoriti. Nije to bio neki poseban osjećaj, feeling za pamćenje. Tek kasnije su nastupili neki pozitivni osjećaji, trenuci sreće i tuge. Tek kad sam ga bolje upoznala shvatila sam da je sasvim u redu.

Ako me pitate zašto je tako poseban... Ne znam odgovoriti. On je jednostavno tu, jednostavno mi je drag. I ne žalim što sam ga upoznala. Baš naprotiv, još jedna draga osoba u životu ponekad dobro dođe. Lijepo je imati nekoga s kim ćeš se smijati, s kim ćeš plakati i tko te neće uporno pogađati u bolne točke.

Prijateljstvo je , naravno, uvijek aktualna tema. Vječna inspiracija, nikada ofucana ideja... Ponekad se zatvorim u sobu i razmišljam. Tek onda shvatim koliko sam sretna što imam njih... A odnedavno i njega, još jednog prijatelja.

Još jedan petak polagano odmiče, sati nemilosrdno prolaze i ne vraćaju se. Neka svraka mi neumorno grakće u dvorištu. Valjda su joj mačketine požderale male svrake (a ne vraniće). Preko puta moje kuće su sagradili 4 nove novcate zgrade od 8 katova. Nedavno su ljudi počeli useljavati. Primijetila sam da je uselilo i nekoliko metalaca, nekoliko normalnih cura, ali i ON.
Bože, kako je odvratno zgodan! Vidim ga kako ide u školu, uvijek 30 minuta prije mene, vidim ga kako dovodi frendove doma, ali nikada žensku. Baš super! To pomislim svaki put kad se sjetim da još niti jednu curu nisam vidjela u njegovom društvu. Koji put navečer prođem ispred njegovom prozora, čujem ga kako svira. Nabija divljački po bubnjevima. Zamišljam njegovu poludugu kosu, sigurno trese glavom...
Mi se ne poznajemo, ne znam mu niti ime. Ipak me uvijek pozdravi laganim smiješkom. Bože, kako je odvratno sladak taj osmijeh!
Nedjeljom navečer vozi bicikl po kvartu, možda i šire, ne znam. Možda ga jednom sretnem kad ću se vozit na rolama. Namjerno ću se strgat i zrušit na cestu, tako mi piroške sa sirom, da vidim kaj će napravit... Možda mi pomogne da ustanem, možda me primi za ruku.

A onda NAPOKON!
Jučer sam ga srela na stanici i konačno ga upoznala. Fran!
Bubnjar. Zašto su svi bubnjari tako ODVRATNO zgodni? Zašto!?
Pričali smo neko kratko vrijeme. Rekla sam mu da sam cellistica. Ali stvarno smo kratko razgovarali. Dovoljno dugo da me zagrli i da mi kaže da ćemo nas dvoje napraviti neki dobar duet.
Da, da! Hoćemo! Naravno...
Što? Duet? Nije važno. Hoćemo!
Pobjedonosno odlazim u školu. Viđam ga i dalje. Još se ljepše smiješi nego prije. Još bolje izgleda.

Popizdit ću.

Zapravo, možda bih popizdila da on postoji...
Ovako se samo lijepo smiješim i zadovoljno pakiram stvari za školu. Fantazije ostavljam za poslije. Moram se požurit da ne zakasnim na prvi sat! Postoji i netko stvaran u mom životu! :)

Tu su žena i muškarac. Crvenokosa žena, odvratno zgodna, bezobrazno lijepa i prokleto odvažna. Naočit muškarac, inteligentan i pametan, plemenit, dobroćudan.

Koga ćeš radije pogledati?

Teško pitanje jer se naizgled bitno ne razlikuju. No ipak...

Ona je divlja, nezaustavljiva, zla... Ali neodoljiva. Teško joj se oduprijeti, teško joj je reći NE, teško joj je okrenuti leđa. Ona je privlačna, dugonoga.
On je nježan i dobroćudan. Oprašta. Okreneš li mu leđa primit će te natrag. Pokucaš li mu na vrata u bilo koje doba noći on će ih otvoriti, poslušati te.

Koga ćeš više poštovati?

Ona ti stvara probleme. Ali probleme koji se ne rješavaju lako. Tjera te da se kljukaš tabletama, da režeš žile, da se bacaš sa petog kata, da legneš na tračnice i čekaš...
On te vodi stazom do neba. On te drži i ne pušta, voli te. On ti pomaže, ohrabruje te, čuva ti leđa, briše suze...

Tko ti je draži?

Znam da bi se opredijelili za idealnog 'muškarca'. Ali ipak se zapitajte.
Što činiš kad se nađeš na rubu? Kljukaš se? Režeš žile? Piješ?
Onda vam ipak on nije draži od te fatalne žene.

Kako se ponašaš u naizgled bezizlaznim situacijama? Jebeš sve po spisku? Razbijaš?
Ponovno odbacuješ boljeg, a odlaziš onoj gaduri.

Zakaj onda ideš u crkvu uopće?? Zakaj kad čim izađeš popljuješ svaki OČENAŠ koji si izmolio/izmolila? Zašto kad se ne držiš niti jedne zapovijedi koju ti je On dao?
On ne očekuje od tebe da budeš savršen/a, ali možeš li se barem potruditi?
K vragu i licemjerje! Tamo klečiš pred oltarom, ispovijedaš se i pričešćuješ, a s druge strane Ga povrijediš na najgluplji mogući način.
Želiš si oduzeti život?
Zašto onda slušaš dosadne sate vjeronauka? Slušaš neku ženu koja te ispituje za ocjenu! A može li se vjera ocijeniti? Mogu li ići na popravni iz vjere? Da, ali ne u školi...
Zašto svake nedjelje govoriš: MOJ GRIJEH, MOJ GRIJEH, MOJ PREVELIKI GRIJEH? Ionako ne smatraš da je grijeh sve to što činiš. Zašto se uopće brineš?? Svaka čast, uzoran si učenik/učenica i ona crvenokosa žena će te s radošću primiti u svoje odaje...

Odlučih sjesti i konačno napisati nešto o čemu razmišljam već duže vrijeme. Neću reći da je tema današnjeg posta glad u svijetu ili terorizam, ne. Ovaj post nema temu, ali ima poruku. Ovaj post nema neki specijalno zanimljiv sadržaj, ali u njemu ima emocija. Ovaj post nisam napisala polako i razmišljajući. Ovaj post pišem iz srca.

I sad kad riječi već lete same od sebe, kad ne trebam uložiti preveliki napor da formuliram smislenu rečenicu prelazim na stvar.

Rođen u gradu, od bogatih roditelja koji imaju svaki svoju karijeru, ugled, dobar posao... Nije umišljen, nije sebičan i škrt, ali ipak ne zna cijeniti sitne radosti koje mu svakodnevno ispunjavaju život. Ne može se zadovoljiti malim stvarima, lijepom riječju. Nije on kriv, tako se dogodilo, život ga je odveo u ulicu u kojoj nema mjesta za sitna zadovoljstva. Ne poštuje ljude, ne trudi se. Zna da će, što god se dogodilo, imati svoje mjesto pod suncem. Već će ga negdje netko progurati. Ipak on ima ime, etiketu koja kaže da je primjerak kvalitetan i vrijedan, deklaraciju koja kaže da se u njemu krije uspjeh. Nema veze što je on zapravo samo obična kopija i što je daleko od uspjeha kao nebo od zemlje. To je već druga priča.

Rođen na selu, od siromašnih roditelja koji imaju svakojake probleme... Nije umišljen, sebičan i pohlepan. Ponosan je. Proživio je mnogo ružnih stvari. Njih, naravno, nije lako izbrisati iz sjećanja. No, on pamti i lijepe trenutke u svom životu. Oslanja se na druge, vjeruje im (možda i previše), pošten je. Prošli događaji kojih se ne prisjeća rado, ali ih se sjeća s ponosom, izgradili su ga i pretvorili u dobru osobu koja ima dovoljno ljubavi da je podijeli s drugima. Sad je on taj koji ima dovoljno srca da pomogne drugima. Nikada nije imao rame za plakanje, ali se nesebično žrtvuje za druge. Iako nije imao sve što je želio, sada ispunjava želje drugima. Trudi se, bori, želi nešto postići na pošten način, svojim radom. Želi se dokazati.

Iako je ovaj prvi uspio i sjedi u nekom uredu, donosi važne odluke premda ne zna što zapravo radi, drugi je sretan jer pošteno živi. Zna da je premalo plaćen, cijenjen i poštovan, iako radi zahtijevan posao, i to samo zato što nije imao etiketu, ime. Ipak, vjeruje u bolje sutra, još uvijek se trudi i bori. Ima ženu i sina, probleme, premali stan... Ali ima sreću.

Dok se prvi budi umoran i neispavan, drugi se budi s osmijehom.
:)=

Evo mene ponovno, nakon sto godina. Sjetih se, napokon, o čemu da pišem pa da ne mislite da sam otegnula papke il se bacila sa savskog mosta... :)=

Naime, znam da će se neki slatko nasmiješiti kada zapravo skontaju kako ću započeti ovaj post, ali vjerujte mi da se i ja lijepo smješkam cijelo vrijeme dok ovo pišem...

Pa da ne duljim, evo ga:

U subotu smo se navečer vratili s izleta :)= (mrzim ove smajliće ali ovaj mi sad baš pristaje)
Svima nam je bilo jako zanimljivo, lijepo i dobro (nekima još i bolje od toga, ali nema to sad nikakve veze). Evo, da spomenem još i kako smo moje cure i ja harale po dućanima u Beču, naslikavale se luđački di god smo stigle... Ma Beč je fakat prekrasan, nema što. Bratislavu neću komentirat jer gotovo da se i ne sjećam ničega osim hotela, raske i vranića kako na sprate u stopu dok jedan pametnjaković pokušava prošvercat 15 pivi, onih ubitačnih cigareta od vanilije Black Devil i Pink Elephant, spavanja u kadi, beskrajnog telefoniranja po sobama...

I dok se tako sa smiješkom prisjećam izleta, sjetih se ja svog maturalca u Vodicama. Sjetih se kako smo se u sobi derali DINAMO ZAGREB i kako smo bježali kroz balkon. Zapravo, ja sam bježala kroz balkon jer je netko izvalio da ide Bazuka (čitaj: raska). Soba je bila na prvom katu, baš kao i moja i stalno sam izlazila kroz balkon, već sam se fakat izvježbala... jedini problem je bio kaj su nam apartmani bili na nekakvoj uzvisini pa je taj balkon kroz koji sam skočila te večeri bio nešto viši od onog u mojoj sobi... neću opisivati taj vrisak, taj šok kad sam shvatila da sam zapravo pala malo dublje nego inače, neću opisivati svoje rane jer je jednostavno presmiješno... nisam u stanju to napisati.

Opet sam se uhvatila kak se bedasto smijem, cerekam zapravo. Ne znam kaj mi je, nije važno. Molim svoje cure iz razreda koje su svjedoci događanja na izletu da se suzdrže komentara koji bi me mogli dovesti u neugodnu situaciju... šifrirane poruke prihvaćam... to je ok. (znate kog ne smijete spominjat, kaj ne?)

Pusa svima!

Btw, majstorice, ideš na koncert? Hladno pivo... :)

S jedne strane stoji Ona, a s druge On. Čini se da takvih priča ima bezbroj, ali ipak je po nečemu posebna i drugačija. Ona je optimistična, uglavnom vesela i vedra osoba, komunikativna i iskrena. On je pomalo čudan, ali siguran u sebe, neodoljiv, šarmantan...

Oko njih su ljudi... Bezbroj ljudi, lica, karaktera.
On i Ona gledaju u istom smjeru, promatraju svijet iz iste točke, razumiju se.
Gledaju kako se na klupici u parku ljube neka lijepa cura i prosječan dečko. Vide kako Tkalčom prolazi cura i susreće svog bivšeg, odlazi s njim na kavu, sve je super, prijatelji su. Malo dalje promatraju frajera koji gubi dane s nekom starijom ženskom koju uopće ne voli, koja ga možda fizički privlači, ali između njih je praznina. Tu je i cura koja se bori s životnim problemima, i neki tip koji tugu utapa u alkoholu, koji se osjeća jakim kad zaviri u čašu.
Njemu i Njoj se scene učine poznatima, sve do jedne. Vidjeli su sebe. Vidjeli su svoje živote prije današnjeg dana.

Danas su stvari krenule nabolje. On i Ona su se sreli sasvim slučajno, krenuli su različitim putem i našli se na istoj stazi. Krenuli su različitim prijevoznim sredstvima, ali su se sreli kada su oboje pješačili. Pisali su različite životne priče, koje su se našle u zajedničkim koricama.

Danas su se primili za ruke i odlučili zajedno putovati.

Ona će umrijeti u tridesetoj. Umrijet će lijepa i mlada, još neće ni upoznati život. On će joj nabaviti najljepši bijeli lijes, krasit će ga vijenac od bijelih ruža koje je toliko voljela, a na nadgrobni spomenik uklesat će joj tekst najdraže pjesme.

On se nikada neće oženiti. Svaki tjedan posjećivat će njezino počivalište i nositi joj bijele ruže. Bit će sretan što ju je imao, što ju voli, ali istodobno i tužan jer nije bilo dovoljno što ju je čvrsto držao za ruku. Nemilosrdna stvarnost istrgnula je njezinu ruku iz njegovog toplog stiska. Osjećat će da joj je blizu, ali će mu nedostajati.

Vrijeme prolazi.

Sutradan i On umire, u dubokoj starosti.
Umire tužan jer joj više neće nositi bijele ruže, ali i sretan jer će ju opet držati za ruku. Nikada je više neće pustiti.

Čvrsto će je držati.

Držeći se za ruke krenut će prema vječnosti. Već sutra. I njihovo sutra će postati vječnost.

Kao prvo, želim vam svima najsretniji i najljepši Uskrs (iako nam ne sja sunce i nebo se ne plavi; važno je da nam je mir u duši i smijeh na licima). Puno dobre papice, bez obzira vjerujete li u Boga ili ne... On je uskrsnuo za sve ljude!
:)
No, da vas ja napokon i nečemu naučim... Mislim, nije ništa prepametno, ali da vam ispričam nekoliko kratkih pričica iz povijesti za koje SIGURNO niste čuli...

Naime, jeste li znali da su stari Rimljani bili čudni do te mjere da su Rimljanke iskazivale ljubav pripadniku jačeg spola tako da bi se ispovraćale njemu pod noge. Ni lijevo ni desno, drito pod noge! Neću sad iznositi detaljni opis tog čina da mi se ne bi uskršnji doručak iselio iz utrobe. Zadovoljit ćemo se ovime...

Sigurno niste ni znali kako su NASTALI homoseksualci! (obratite pažnju na riječ NASTALI)
Dakle, u prethistorijsko doba, kad još nije bilo Tv-a, radio prijemnika i ostalih čuda tehnike jedan je HOMO SAPIENS, ERECTUS ili koji već (fakat nije važno) šetao poljem. Odjednom je ugledao svinju, želudac mu je javio da bi mu dobro došlo nešto prizalogajiti i homo (koji već) je napao svinju, ubio je i, nedugo zatim, pojeo. Katastrofa se ne bi dogodila da ta svinja nije bila zaražena. Homo je pojeo ZARAŽENU svinju, ona je ubacila svoju DNA u njegov organizam, promijenila mu cijeli genetički kod (ma kaj ja to pričam?) i on je postao HOMOSEKSUALAC. Do danas se homoseksualnost održala isključivo nasljednim putem.

Znate li što je odgovorio svijetli Ahilej na pitanje o njegovoj seksualnoj orijentaciji? Dao nam je diplomatski odgovor koji glasi: Uvijek gore, nikad dolje!

Otvaram nagradnu igru:
Pogodite tko je autor gore navedenih crtica iz povijesti!

I još za kraj, nije poučna priča iz prošlosti, ali je zanimljivo:
Jučer sam bila vani s društvom i cerekamo se mi u parku, vrištimo i pišamo od smijeha kad nam dojuri drot i pita nas kaj radimo, ono, uvjeren da se fiksamo. I pita on nas jesmo li s kvarta i sve to tak. Vrhunac svega bio je kad je pitao: Znači s kvarta ste? Godina?
Sven ko iz topa izvali: dve hiljade sedma (2007.)
I drot se pokupi!

Još jednom svima sve najbolje, nemojte se prejest i čuvajte se! Kisi kis svima od Irene Grobnik! Ha ha ha! :)=

dakle, da započnem najprije s fenomenalnim natjecanjem na kojem smo stvarno čudesno otplesali, na kojem smo bili baš svi jedni drugima u redu, nismo se ni mrzili ni voljeli... baš onako kako je trebalo.
ali dan prije ON je zeznuo. izdao povjerenje, čak i rekao neke laži. ma nije mi to ni toliko važno, sada ga ionako gledam drugim očima..
no nema veze, sve ok. imala sam čak i ispit, još jedan u nizu stresova, ali i to je dobro prošlo...
pa na što da se onda požalim?
sve je, na prvi pogled, super, savršeno i lijepo, ali zapravo nije. em imam problema sa samoubojstvima, em sa nazovimo-ih-tako prijateljima... odjednom bi se svi oko mene ubijali, pune mi glavu svojim depresivnim razmišljanjima, prijete kak će si rezat žile ili se bacit sa zagreb-towera, nije ni važno otkud. no meni je svega toga dosta. osim toga, prijatelji se dijele, društva se raspadaju, ljudi odlaze i ne vraćaju se, okreću leđa...
ček malo, pa neam ja 75 godina i svu životnu mudrost ovog svijeta da sve tješim i odgovaram od samoubojstva, govorim im koji je smisao života, kako je lijepo živjeti, da samoubojstvo nije rješenje problema... ne mogu ja vječno brinuti za održavanje kontakta s prijateljima, za dobru atmoseru... imam i ja svoj život, svoj STVARNI život, STVARNE probleme. na kraju krajeva, ŽIVA SAM. Živim, dakle, nisam mrtva. Što znači da imam i ja stvari koje me brinu i muče. ne trebaju mi još tuđa samoubojstva.
zato, zadnji put govorim:
ne budite kukavice i ne ubijajte se. katkad vrijedi ostati živ samo zato da bi drugima malo pokvario zabavu, zagorčao život... znam ja...
baš mi je bezveze ovaj post, ali ne mogu napisati ništa pametnije jer sam trenutno ljuta. i to pošteno. još malo pa će mi para izlazit na uši.
i odustajem od spajanja svih usamljenih srca, snađite se sami! tko je mene spojio s bilo kime? nitko! e pa onda? znam da to sad kažem samo zato kaj se pjenim i da će sutra već biti drugačije ali kaj mogu.. moram se ispuhat.
na kraju, veliki pozdrav svima koji su samostalni, koji mogu razgovarati s osmijehom na licu, koji se znaju našaliti i koji vole razgovarati o glupim temama... Ma baš ste mi zakon, takve vas trebam!
a da ne bi bilo problema i nedoumica, svi vi s kojima komuniciram baš ste takve osobe. pozitivne, vedre i pametne. da vas nema trebalo bi vas izmislit! svaka vam čast, dižem vam spomenik!




(to nije taj spomenik o kom sam pričala, da ne bi bilo zablude) :)=

proizvod frendičine mašte:
jasmina, svaka ti čast!

Nisam htjela učiniti to,
Nisam ti htjela nanijeti zlo.
Nisam mislila da je ŽUJA tak jaka,
A nisam bila sama jer sam se bojala mraka.
I otišlo je sve u materinu,
Dogdilo se nabrzinu.
Ne znam tko je, prepoznala ga ne bi
Iako sam ga jučer imala u sebi
Možda su i dvojica bila ili sam vidjela duplo
Ali nepogrešivo sam čula da je nešto puklo.
Jel to bio kondom? Ili nečija glava?
Nije me to briga, bilo mi je strava!
Ako oprostiti mi nećeš, slobodno me ostavi,
Ali ovaj moj doživljaj nikako ne zaboravi:
Ono što ću imati pokucat će ti na vrata,
Za 10 godina zvat će te: tata.
Ti nećeš ni znati što se dogodilo i zbilo,
A on će ti skočiti kao zec u krilo.
Ti mu nećeš reći, jer srca si meka
Da mu otac nisi ti, a da mu je majka od dreka.
Čuvat ćeš dijete koje nije tvoje
Čuvat ćeš ga bolje nego oči svoje
Kad naraste reći ću mu istinu pravu
Pa nek me ubije, nek mi puca u glavu.
Sad kad to znaš nemam ti što kriti.
Ali sam sigurna da me nećeš ostaviti.
Sa mnom ćeš doživjeti najgore noćne more
Ali bez mene biti u životu bilo još 100 puta gore...


Pa si vi sad mislite! :)=